Svašta u Božijoj bašti,kaže naš narod.U domu zdravlja je bila velika gužva.Svi su ljuti i nestrpljivi.Odjednom više se niko ne čuje osim bebinog plača.Odnekud u čekaonicu uđe žena s bebom starom samo dan ili dva,s njom je i njen muž i majka.Sve troje nešto hoće da urade da smire bebu ali to je za njih novina, pa su nekako zbunjeni.Neko reče :pa nahrani ga.Mlada mama bez razmišljanja zadiže majicu i privi dijete na grudi.Mama jauče bole je bradavice ,beba plaće ne zna ili ne može da povuče.Nana kaže daj joj drugu,muž pomaže oko premještanja,i svi tako nekako se našli u svom svijetu da nisu ni svjesni okoline bore se da urade kako je najbolje.Niko nije od njih obraćao pažnju na njenu golu sisu i ispucalu bradavicu,a leđa i stomak da ne spominjem.Ja gledam i prisjećam se takvih dana razmišljajući kako se ništa ne može uporediti s tim osjećajem materinstva.Iz tog razmišljanja trznu me komentar nekog čovjeka,"kako je nije stid".Drugi, mlađi ,reče"Ima još mušterije".Pogledala sam i vidjela kako su sve oči uprte u isti prizor.Svako vidi na svoj način.U čemu ja vidjeh ljepotu,drugi vidješe sramotu, a treći požudu.Osjetila sam potrebu da povraćam pri pomisli kakvi su ljudi i kako imaju pokvarane misli.Ludi koji su ograničeni u svom razmišljanju su stvarno za žaliti.Zar ne?
Tags:ljudi,stvarnost
No comments:
Post a Comment